Cijene sirove nafte reagiraju na više vrsta geopoliti?kih doga?aja, od vremenskih nepogoda do ratova, revolucija i gospodarskog rasta ili recesije. Najnovija naftna kriza izgleda da ?e biti najgora do sada, a od II. svjetskog rata preživjeli smo ih nekoliko, prenosi RevijaHAK.
Cijenjeni francuski državnik i novinar Georges Clemenceau (1841. – 1929.) predsjedavaju?i mirovnom konferencijom u Versaillesu 1919., a vidno impresioniran zna?ajnom ulogom motoriziranih vojnih jedinica u završnom tijeku Prvog svjetskog rata, po njezinu završetku je izjavio: Od sada ?e za države i narode svijeta kapljica nafte vrijediti koliko i kapljica krvi!. Clemenceau je prepoznao tad kanister kao simbol mobilnosti, dinami?nog stila života i opstanka. Iako tijek rata u Ukrajini ne pokazuje u punom smislu premo? motoriziranih vojnih jedinica, taj rat uzrokom je još jedne energetske krize koja djeluje na globalnoj razini i ovo bi mogla biti najgora koja nam se dogodila uop?e u povijesti. Davne 1860. cijena barela nafte iznosila je 20 USD što bi bilo oko 120 USD današnjih! Ve? nekoliko mjeseci kasnije pala je na svega 20 centi. Nafta ve? desetlje?ima oblikuje me?unarodne sukobe. Prema nekim procjenama, od 25 do 50 posto me?udržavnih konflikata izme?u 1973. i 2012. direktno je povezano s naftom. Vojni avanturizam, proxy ratovi i regionalne patologije širom svijeta uglavnom su uzrokovane viškom petrodolara koji se ulažu najve?im dijelom u regionalnu utrku u naoružavanju. Naftni biznis generira korupciju, boga?enje povlaštenih, a režim ja?aju?i vojsku i policiju u biti stvara štit od naroda i vanjskog neprijatelja (uglavnom izmišljenog). Kupovinom vojne opreme u biti se tad vra?a odre?enim zemljama novac koji su uložile u kupovinu nafte i time je krug zatvoren. Ovo zvu?i ironi?no, ali je zapravo ?injenica. Šteta da velike svjetske sile ne ulažu ve?u energiju u raspodjelu prihoda od nafte u problemati?nim državama kako bi se oni integrirali u nacionalne prora?une i tako se osigurao ekonomski prosperitet stanovništva koje u tom slu?aju ne bi bilo sklono podržati militantne radikalizirane skupine koje žele preuzeti vlast. No analiti?ari se slažu u jednom. Iznimno visoke cijene nafte uzrokuju recesiju ometaju?i gospodarski rast i time potražnju za naftom. Pad potražnje generira cjenovne ratove koji ?e dovesti i do pada cijene nafte na tržištu te time opet potaknuti gospodarski rast. Ti procesi su cikli?ke prirode, pa eto samo treba preživjeti!
Kako prenosi RevijaHAK, proizvo?a?i nafte su se na svjetskoj razini i organizirali u interesne skupine pa su tako najpoznatije OPEC ?ije ?lanice drže 29,9 posto svjetskih zaliha nafte te OECD ?ije ?lanice drže 15 posto. Najve?e zalihe nafte u svijetu raspore?ene su na sljede?i na?in: Saudijska Arabija drži 17,2 posto, Venezuela 17,5 posto, Kanada posjeduje 9,7 posto, Iran 9,1 posto, Irak 8,4 posto, Rusija 6,2 posto, SAD 4 posto… U Sjevernoj Americi nalazi se 14 posto svjetskih zaliha nafte, Južna i Centralna Amerika drže 18,7 posto, Srednji istok 48,3 posto, Afrika 7,2 posto, dok je u Aziji po pitanju nafte tek 2,6 posto svjetskih zaliha (Kina sudjeluje sa svega 1,5 posto). Zemlje CIS-a (države bivšeg SSSR-a) drže 8,4 posto svjetskih zaliha, a njihova proizvodnja je 14 posto svjetske potražnje. Koliko je nafta problem za Europu pokazuje ?injenica da je tu smješteno svega 0,8 posto svjetskih zaliha nafte! Najve?i proizvo?a?i nafte na svijetu bili su 2020. SAD (18,6 posto svjetske proizvodnje), pa slijede Saudijska Arabija (12,5 posto) i potom Rusija (12,1 posto). Nafta se u 19. stolje?u koristila puno druga?ije i bila je ekonomski manje važna nego u 20. stolje?u i danas. Nekad je nafta bila primarno korištena za dobivanje derivata za rasvjetu. Intenzivna motorizacija i korištenje nafte za proizvodnju širokog spektra derivata i plasti?nih materijala razlog su ?injenici da je njezina važnost danas izrazito zna?ajna u industrijskom aspektu. Važni naftni šokovi javljaju se tek nakon II. svjetskog rata.
Sueska kriza
Kad je egipatski predsjednik Nasser odlu?io 1956. nacionalizirati Sueski kanal, pokrenuo je jednu od prvih destabilizacija Bliskog istoka kao važnog svjetskog dobavlja?a nafte. Idu?i korak bio je pokušaj Izraela da osvoji Sinaj. Daljnja kompleksna ratna zbivanja bila su uzrokom da je Sueski kanal bio zatvoren od listopada 1956. do ožujka 1957., a time je dotok nafte iz tog podru?ja na svjetskoj razini smanjen za 10,1 posto. Ovdje je važna ?injenica da se Europa prvi put susrela s izrazito velikim problemom s obzirom na to da je 2/3 potreba za naftom podmirivala upravo s tržišta Bliskog istoka. Automobilska proizvodnja je u Europi tijekom tih godina pala za 30 posto, a u Engleskoj je privremeno bilo zatvoreno ?ak 70 posto benzinskih crpki. Posljedica te krize pojava je malih štedljivih automobilskih koncepcija za masovnu motorizaciju poput Minija ili Fiata 500.
Iranska revolucija i Iransko-ira?ki rat
Arapsko-izraelski rat bio je zapravo samo po?etak turbulentne dekade na Bliskom istoku. Iran je tijekom pedesetih i šezdesetih postao ?etvrtim najve?im svjetskim proizvo?a?em nafte i drugim najve?im izvoznikom nafte. Osim toga, Iran je 1954. potpisao sporazum s konzorcijem stranih tvrtki koje su bile vlasnici iranskih naftnih polja i rafinerija, prema kojem iranska država, odnosno njezina naftna kompanija dobiva 50% profita ostvarenog od strane konzorcija. Bilo je to zna?ajno pove?anje iranskog udjela u zaradi od nafte. Kako se u sljede?im godinama potražnja za naftom na svjetskim tržištima pove?avala, tako se pove?avala i zarada Irana. U periodu od 1954. do 1955. ta je zarada iznosila 34,4 milijuna USD, 1958. – 1959. profit raste na 344 milijuna USD, da bi se 1970. – 1971. popeo na 1,2 milijarde dolara. Zahvaljuju?i ?lanstvu u OPEC-u, iranski prihodi od nafte su 1975. – 1976. iznosili nevjerojatnih 20 milijardi USD. Iran je prije islamske revolucije dnevno producirao oko šest milijuna barela nafte, a tim brojkama nije se vratio do dana današnjeg dijelom i zbog nametnutih dugotrajnih sankcija. Interesantno je da 1933. vlast u Teheranu potpisuje ugovor s Britancima na 60 godina koji potonjima osigurava pravo na eksploataciju nafte po fiksnoj cijeni od 5,17 USD bez prava Irana na kontrolu izvoza! Iranci su 1951. nacionalizirali naftne resurse. Islamska revolucija bila je tek uvod u rat Irana i Iraka koji je zapo?eo 1980. i potrajao idu?ih osam godina. Glavno ratište bio je etni?ki arapski i naftom bogati Huzestan na jugozapadu Irana kojem je Irak osporavao vlasništvo nad tim podru?jem. Barel nafte je po?etkom rata narastao na 135 USD, da bi se do 1988. stabilizirao na 40 USD. Štedljiviji i manji automobili, masovno korištenje plina u industriji i ku?anstvu bili su razlogom da je ova kriza ipak blaže djelovala na svjetske ekonomije.
Nastajanje OPEC-a i prvi problemi 1973.
OPEC je osnovan od strane pet zemalja osniva?ica: Irana, Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije i Venezuele na Bagdadskoj konferenciji u rujnu 1960. godine. Cilj je bio stvaranje protuteže me?unarodnom naftnom kartelu koji su ?inile sedam kompanija popularno nazvanih ‘Sedam sestara’ (Anglo-Iranian Oil Company (BP), Royal Dutch Shell, Standard Oil Company of California (Chevron), Gulf Oil (Chevron), Texaco (Chevron), Standard Oil Company of New Jersey (ExxonMobil) i Standard Oil Company of New York (ExxonMobil)), koje su kontrolirale 85% svjetskih zaliha nafte. Primarno je OPEC želio zaštititi ekonomske interese ?lanica, ali se ubrzo pokazalo da kroz ?injenicu da imaju velike zalihe nafte imaju potencijala i kao politi?ka sila. To su prvo pokazali uvo?enjem embarga SAD-u i Ujedinjenoj Kraljevini tijekom Šestodnevnog rata 1967. godine. Iako nisu uspjeli u toj namjeri, posljedica je bila da OPEC i zemlje ?lanice dobiju zna?aj na politi?koj karti svijeta. Novu situaciju OPEC je isprovocirao ve? 1973., kad proglašava novi embargo prema SAD-u i ostalim zemljama koje su, prema uvjerenju zemalja ?lanica, davale potporu Izraelu u Jom Kippurskom ratu (sukob Sirije, Egipta i Izraela). Na kraju embarga cijena nafte globalno je sko?ila za gotovo 300 posto, s 3 USD po barelu na 12 USD po barelu. Za SAD je to bila velika prekretnica jer je potrošnja upravo tih godina nadmašila njihovu proizvodnju te je tako nastao veliki poreme?aj na tržištu. Cijena goriva porasla je u Americi ?ak i do 80 posto! U SAD-u je izbila najve?a ekonomska kriza nakon one Velike depresije iz 1929. Amerikancima su tad na mala vrata ušli sa svojim automobilima Japanci i Europljani, koji su nudili štedljivije i jeftinije opcije individualnog transporta kojeg se Amerikanci nisu željeli odre?i.
‘Sedam sestara’ prestale su biti dominantna sila na svjetskom tržištu te njihova mjesta zauzimaju ?lanice OPEC-a. U toj krizi dogodio se i faktor nacionalizacije naftnih kompanija me?u zemljama Bliskog istoka, Južne i Centralne Amerike te Srednjeg istoka koje su preuzele mati?ne države.
Par – nepar i bonovi za prevladavanje naftne krize u Hrvatskoj
Svjetsku naftnu krizu 1973. – 1974. doma?i voza?i prakti?no nisu ni osjetili. Cijena benzina je bila viša, ali ga je bilo i u dovoljnim koli?inama. U tom periodu ve?ina je shvatila da su im automobili neekonomi?ni, da treba povremeno ‘naštelati’ rasplinja? i podesiti paljenje, isklju?iti pravovremeno ‘?ok’, napumpati gume… Zato je iranska revolucija krajem sedamdesetih bila šokantna! SIV je uredbom koja je vrijedila od 1979. do 1985. uveo razli?ita ograni?enja kako bi se prevladala ekonomska i naftna kriza. Radi štednje goriva brzina je na autocestama ograni?ena na 120 km/h, a na ostalim cestama na 80 km/h. Prvo je uveden sistem par – nepar. Automobilima s parnim registarskim brojem zabranjena je vožnja utorkom te prve subote i nedjelje u mjesecu, a onima s neparnim brojem ?etvrtkom i tre?om subotom i nedjeljom u mjesecu. Izra?unato je da ?e vlasnici tako 72 dana godišnje automobile držati u garaži! Godine 1982. pojavili su se bonovi. Voza? osobnog automobila je mjese?no mogao potrošiti najviše 40 litara goriva – naravno ako ga je i kad bilo na crpki! Bonovi su bili razli?itih boja, ozna?eni godinom i mjesecom u kojem su vrijedili s navedenim razli?itim koli?inama litara benzina/dizela koji ste mogli nato?iti. Naravno, crno tržište je procvalo. Navodno je tad Jugoslavija, uz Belgiju, imala najskuplji benzin u Europi. Prosje?na pla?a kretala se oko 8000 dinara, a litra supera koštala je 26 dinara. ?ak 61 posto vlasnika automobila u Hrvatskoj izjavilo je da im 40 litara ne zadovoljava mjese?ne potrebe. Citroën Dyane se tad s obzirom na štedljivost pokazala kao najbolja automobilska investicija, a Lada 1300 kao okrutna proždrljiva limena kutija koja je prelazila 200 km manje s punim rezervoarom od Dyane! Ograni?enja su ukinuta 1. sije?nja 1985. Osim porasta cijena goriva, od tada do danas u Hrvatskoj se nismo susreli s redukcijama. Hrvatska trenuta?no od vlastitih sirovina pokriva oko 20 posto potreba za naftom što nas ?ini vrlo izloženima prema svjetskom naftnom tržištu i fluktuaciji cijena.
Perzijski rat i Kina
Nestabilna politika na Bliskom istoku ponovno je svoje ?udi pokazala 1990., kad je Irak krenuo u osvajanje naftnih polja u Kuvajtu. Bio je to rat dviju ?lanica OPEC-a koji je ponovno cijenu nafte dignuo u visine. Irak je ratnu avanturu završio s neuspjehom, a posljedica je ostala u vidu niza kuvajtskih zapaljenih naftnih bušotina. Cijena nafte na rat reagirala je porastom od 93 posto! Najve?u cijenu u povijesti trgovanja naftom ipak bilježimo 2008. godine prvi put ne kao posljedicu rata, nego kao posljedicu velike potražnje za naftom zahvaljuju?i velikoj ekspanziji svjetske ekonomije te neposredno i Kine. Drugi faktor utjecaja na visoku cijenu bila je stagniraju?a proizvodnja koja je o?ito bila pod utjecajem špekulanata. Cijena je gotovo preko no?i porasla za 145 posto – barel je u lipnju 2008. stajao povijesnih 146 USD, da bi ve? u velja?i 2009. cijena pala na 39 USD. Do danas još nismo dosegli taj rekord!
Izvor: RevijaHAK
