Jedini automobili koje su ljudi vozili na drugom nebeskom tijelu su Lunarni roveri (Lunar Roving Vehicle ili Moon buggy).
Nakon desetak godina razvoja i tranzicije od velikog kamiona do malog buggyja, Lunarne rovere proizveli su Boeing i General Motors. Osim par testnih modela izloženih u muzejima i jednog iskorištenog za rezervne dijelove, Lunarni roveri su korišteni u Apollo 15 (1971.), 16 (1972.) i 17 (1972.) misijama. Astronauti su s ta tri automobila po Mjesecu prešli ukupno 90.2 km.
Roveri su mogli prevoziti dva astronauta i teret, sami su težili 210 kg, a po jedan Delco elektromotor snage 0.19 kW u svakom žičanom kotaču bili su dovoljni za pogon na Mjesecu, gdje je prazni rover težio 34 kg. Za let i spuštanje na Mjesec, aluminijska šasija im je bila preklopna pa su tako bili zapakirani na vanjski dio Lunarnog modula.
Ovjes na roverima činila su dvostruka poprečna ramena s torzijskim osovinama i amortizerima, elektromotori su pogonili kotače preko harmoničkog prijenosa, kočnice su bile mehaničke, a moglo se skretati sa sva 4 kotača ili samo s jednim parom. Dvije nepunjive 36V baterije od ukupno 242 Ah skladištile su energiju za pogon i razne instrumente buggyja.
Roveri su dizajnirani za brizne do 13 km/h, ali naravno, u posljednjoj Apollo misiji jedan je astronaut dao više gasa i tako postavio svojevrsni lunarni brzinski rekord od 18 km/h. Lunarni roveri uspješno su obavili svoje istraživačke uloge i dali sve od sebe te su morali biti ostavljeni na Mjesecu, a uz dobar dalekozor, vidljivi Mjesec i vedru noć možete i sami baciti pogled na neke od lokacija ovih prosječno 384.400 km udaljenih svemirskih vožnji. I za kraj, u retro-futurističkom stilu, jedna ASCII konvertirana fotografija:
