START FACA Romeo Ibriševi?, umjetni?ki fotograf iz Ruda poput otka?anog profesora s rascvjetanih livada, žubore?ih potoka, mirišljavih livada, predivnih proplanaka…, u 15 godina izvukao je najmanje 4500 tona stare krame.
On je bio, jest i bit ?e posve druk?iji. Romeo Ibriševi? za neke juni svoje, dangubi i odra?uje bespotrebno tu?e poslove uklanjaju?i staru kramu iz šuma, parkova priroda, mora, rijeka…, no njega to nimalo ne smeta. Radi sve po svome i ?ini puno, a ne pri?a gotovo ništa o tom vrijednom poduhvatu. Teško ?ete iz njega izvu?i koju re?enicu o tome, ali zato ve? 15 godina neumorno i iz najzabitijih mjesta izvla?i ljudski nemar i sramotu. Pred koji dan, uz samu hrvatsko-slovensku granicu, na Žumberku nazo?ili smo njegovu 15.867. i 15.868 izvla?anju autoolupina koji su šteto?ine davnih dana ostavili u dubokoj šumi, misle?i da su dobro uklonili tragove bezobrazluka. I tko zna bi li uspio da ga nisu tek rijetki podržali u grandioznoj ambiciji da svijet oko nas ne bude tako prljav. Renault Hrvatska je takav najsvjetliji primjer, jer usprkos nesmiljenoj borbi za što više prodanih auta, jurnjavi za profitima i poslovnim rezultatima, našli su se osvješteni ljudi, koji eto ve? puno desetlje?e drže ljestve Romeu. I nije u šoldima sve i nije bitno je li se o tome pri?alo na špici, televiziji, u novinama… Dobro je da se i to dogodi, ali netko zbilja vidi to što Romeo radi. Njegov život je poseban, a on je osebujan. Sje?am ga se još iz Vjesnika, od prije 30 i nešto malo više godina kad su nas urednici kao novinare pripravnike poslali na prvi zajedni?ki novinarski zadatak. Zapalo nas je izvještavati o požaru koji je poharao isto?ne obronke Medvednice. U našoj blizini plameni su jezici lizali i spaljivali vegetaciju, dimilo se kao u plinskoj komori, a Romeo se usprkos mojim vapajima približavao žarištu. U nevjerici sam ga gledao kako se penje na drvo ?ija se krošnja uzdizala iznad dima i pitao ga :
– Što ?e ti to Romeo ? Uzvratio je : – Zbog dobre slike i opomene svima onima koji su nepažljivi s prirodom.
– To moram snimiti i pokazati kako je priroda fragilna, kako je dovoljan samo jedan nesmotren potez da ostanemo bez svega, bez zraka, kisika, bez svih tih ljepota… Kao da ga je ljubav prema uresima prirode davno odredila. U skladu s iskustvom s isto?ne strane Medvednice, od pred tri i više desetlje?a, Romeo živi svoj beskompromisan život ne podliježu?i bizarnostima, jurnjavi za sticanjem sve više i više bespotrebnih stvari i ne jadikuje svakodnevno. On je stamena stava da nema mira dok je i jedna jedina olupina, odba?eni šparhet ili vešmašina, ruglo u biserima hrvatske prirode. Kad bi samo znali koliko ih je i koliko toga još ima posvuda, pa i po nacionalnim parkovima i parkovima prirode, došlo bi vam da isko?ite iz kože, da povu?ete za uši sve te neodgovorne nakaze koji sme?e bacaju pred tu?e dvorište. I još gore, u navodno nedirnutu prirodu. I ne samo njih, ve? i sve one koji takav bezobrazluk podržavaju koji ne ?ini ništa a pla?eni su za to što Romeo iz hobija radi.
Sa “Zelenkom” je to danas Romeu puno jednostavnije i lakše, jer jednostavna izvla?enja on uspješno odra?uje i sam svojim dvolitarski dizelašom Kadjarom koji je opremljen vin?em i kojeg je od milja krstio simboli?nim imenom. Nerijetko mu nitko u takvim poduhvatima ne treba, no sve je više onih koji mu žele prisko?iti u pomo?. I to oni obi?ni, skromni i normalni ljudi, koji rade za 4000 kuna mjese?no i kojima nije teško “ubiti subotu ili nedjelju” zbog rijetko uzvišenog ?ina. Najzahvalniji pomaga?i su mu zadnih godina hrvatski poštari, koji ne samo da mu dojavljuju gdje je “odba?eno plehovinje”, ve? zajedno s njime kre?u u akciju. I tako su se pred koji dan, njih tridesetak, ponajviše na prepoznatljivim nepoderivim APN mopedima, poznatijim pod nadimkom “koza”, uspentrali od Samobora, pa sve do Sveta Gere i obližnje šume. Družina je poput najbolje orkestriranih glazbenika izvukla ma?ete, sjekire i pile. Upregnuli su i jaki traktor i potezima Sandokana kr?ili gustu šumu. Sve kako bi došli do dvije odba?ene Zastave 750 koje je upravo poštarsko oko sokolovo detektiralo. A bilo je tamo i odba?enih EI Niš i RIZ televizora, Gorenje štednjaka, plasti?nih kanti petlitarskog INA Delta 5 ulja, a i onog Optima Modri?a…
I to je Romeovim suradnicima i najvažniji zadatak – otkriti, dojaviti, a po potrebi i pomo?i u izvla?enju. Neki drugi su vi?niji onoj znanoj iz potjernice za Antom Gotovinom; -identificirati, locirati, uhititi i transferirati. Ma ne radi Romeo zapravo ništa drugo. I njemu su te ?etiri rije?i u fokusu kad kre?e u lov, ali on ne juri ljude i generale, on je u neumornoj potrazi za starom kramom, plastikom i drugim po prirodu razornim predmetima i materijalima. Tako je i pred koji dan planirao do Mljeta, da vidi što tamo treba, a usput i da nam najšumovitiji hrvatski otok uslika za putopis. I nikako da mu odgovore kad da do?e, a rokovi nas stiš?u. Ideja je objaviti ve? u ovom broju Starta otok Mljet, a i posjetiti zabiti za koje samo oto?ani znaju, a i vidjeti ima li još koja nova Renaultova ?etvorka, koje tamo jako vole. Koje voze i pola stolje?a, no koje nerijetko zaglave u kakvom ponoru ili prekrasnom morskom plavetnilu.
– Ma ho?ete li mi dati tu dozvolu, preklinjao ih je Romeo. S druge strane “telefonske žice” ?uo se umiruju?i glas kako s time nema problema i kako samo ?ekaju da mu osiguraju dva-tri no?enja u jedinom tamošnjem hotelu, Odiseju. – Ali gospo?o, ja tamo moram odmah i imam vre?u za spavanje i ne treba mi nikakav hotel, uzrujano je govorio Romeo. I bio je ljut, jer koliko god se ljudi trudili oko njega da mu ugode i olakšaju život on pred o?ima ima samo jedan cilj. Sjeo je ve? sutradan za upravlja? Zelenka, parkirao ga u Plo?ama te se s ruksakom (foto torbom), par neophodnih stvari te s vre?om za spavanje ukrcao na trajekt. Hotel Odisej zamijenio je ?uvenom špiljom Odisej, a strop hotela zvjezdanim svodom iznad Mlijeta gdje se Veliki i Mali medvjed, kao i Mlije?ni put ?ine kao da su na dohvat ruke.
I tako iz dana u dan Romeo Ibriševi? dokazuje kako jedan obi?an mali ?ovjek može u?initi puno. Bar kad je rije? o uklanjanju otpada iz prirode u?inio je više od države. Romeo je velik i koliko god to nama bilo neobi?no to ga ne poga?a previše. Umjetni?ki fotograf koji je po?eo u gradskoj rubrici Vjesnika prevalio je duga?ak put, no jedna je dionica bila uvijek konstantna. Briga za okoliš. Dobri?ina iz Ruda, ponad Samobora i na obroncima Žumberka, uspio je ukloniti s rascvjetanih livada, žubore?ih potoka, mirišljavih livada, predivnih proplanaka…, u 15 godina najmanje 4500 tona zahr?alog željaza i tko zna koliko plastike, stakla… Romeo Ibriševi? je fenomen. Dokazao je kako pojedinac može pobijediti sistem. Poput otka?enog profesora, neumornog mrava, savjesnog ekologa i zaigranog djeteta krenuo je u akciju koju društvo nije godinama prepoznavalo. Kad bi zalupio vrata redakcije i obavio obiteljske obaveze, izljubio bi svoje troje djece i ženicu te krenuo u omiljenu mu akciju. Danas se i Renault, svjetska multinacionalka ponosi Romeovim projektom nazivaju?i se društveno odgovornom tvrtkom i baš zbog akcije koju tako brižno njeguju godinama. Kako zapravo život može imati potpuni smisao. Kako nije sve u prodanim primjercima i profitima. Akcija Renaulta i Romea «O?istimo Hrvatsku od olupina » proglašena je najboljim komunikacijskim projektom koji je Renault realizirao u 2007. u cijelom svijetu. 2005. nagra?ena je Velebitskom degenijom, kao najbolji novinarski rad o zaštiti okoliša u Hrvatskoj. S livada, potoka, pašnjaka…, iz rijeka i mora izvukao je najmanje 18.000 tona ?elika i drugog otpada. I ne samo to, ljudski nemar i neodgovornost zabilježio je kamerom, neupitnim svjedokom vremana u kojemu živimo. Romeo je majstor fotografije kojemu prljavština smeta, a ponajviše ona koja nas okružuje.
A otkako mu se uz Renault pridružila i Hrvatska pošta, zapravo bolje re?eno lokalni samoborski poštari, pri?a je dobila i dodatnu dimenziju. Uprava, sindikalisti i Romeo postali su škvadra koja naprosto generira nova izvla?enja olupina. Dakako, to ne podrazumijeva samo rad. Nakon dobro obavljena posla slijedi fešta i nikome nije teško što je radio i nakon radnoga vremena. Ovo je nenaplativo, a užitak neopisiv. Pokazala je to i složna družna proljetos na Žumberku. Nakon obavljena posla ?ekali su ih klju?evi župnog ureda i gospodarskih prostorija, ne i crkve Ro?enja svetog Ivana Krstitelja u Grabru. Ostavio ih je Mile Vraneši?, protojerej stavrofor, doma?i župnik i otišao svojim poslom. Da nije imao obaveza sa župljnima ?iji su se preci Uskoci doselili na Žumberak 1531. vjerojatno bi se i on zajedno s Romeovom družinom zabavljao se do duboku u no?.
Fotografije: Bojan Marki?evi?
