Postoje brojne periferne tehnologije koje se mogu ugraditi u postojeće pogonske sustave kako bi smanjile potrošnju, povećale snagu ili pojeftinile korištenje vozila.
Električna struja sve je popularnija i u automobilima se koristi kroz hibridne sustave iz generatora, solarnih ćelija i baterija. Kao i električna struja, i druga rješenja postoje već desetljećima ili stoljećima, a ovom se prilikom osvrnimo na generator drvnog plina, generator vodika, te generator vodene pare.
Generator drvnog plina
Jednostavno rečeno, produkt izgaranja drva ili drvnog ugljena i dalje se da zapaliti (sadrži primerno vodik i ugljikove okside te može goriti u atmosferi bogatoj kisikom). Taj se dim može usmjeriti u motor s unutarnjim izgaranjem i služiti kao gorivo dobiveno relativno jednostavno iz biomase bogate ugljikovodicima. Brojna vozila konvertirana su na korištenje drvnog plina, pogotovo u vrijeme nestašice benzina poput doba Drugog svjetskog rata, ali ovi su sustavi zbog glomaznosti pogodniji za stacionarne generatore. Motori koji koriste drvni plin imaj relativno čiste emisije. U uporabi su od 19. stoljeća, a ponovo se razvijaju jer se oslanjaju na obnovljivi izvor goriva i potencijalnu termičku efikasnost, no na automobilima se vjerojatno neće koristiti zbog glomaznosti i prisustva ugljikovog monoksida u gorivu prije izgaranja u motoru.
Generator vodika
Generatori vodika ili HHO generatori elektrolizom razlažu vodu na kisik i vodik, koji se onda dodaje dizelu ili benzinu za motor s ciljem povećavanja snage i smanjenja potrošnje naftnih goriva. Problem je što i elektrolizu u sustavima koji se naknadno ugrađuju u automobile i kamione uglavnom pogoni postojeći automobilski motor (alternator, akumulator, mehanički otpori itd.) pa je utrošak energije veći od dobitka kroz korištenje dobivenog vodika. Takvi generatori vodika i dalje se ispituju, a mogli bi biti korisni u posebno konstruiranim i prilagođenim motorima te određenom rasponu uvjeta rada. Generatori vodika različiti su od vodikovih ćelija, jer se u automobilima s vodikovim ćelijama vodik i kisik spajaju u vodu, a ostvareni protok elektrona koristi za generiranje električne struje za baterije, tj. elektromotore.
Generator pare
BMW je početkom 2000ih eksperimentirao sa sustavom koji su nazvali Turbosteamer. Otpadna toplina iz ispušnih plinova u auspuhu i toplina iz hladnjaka rashladne tekućine koristila bi se za generiranje pare koja bi pogonila parni stroj (klipni ili turbinski), koji bi pak svoj rad prenosio na radilicu motora. Sustav nije ušao u serijsku proizvodnju, vjerojatno zbog cijene, a i povećanja efikasnosti motora (tj. manje otpadne topline u sustavu) te sve veće zastupljenosti turbopunjača koji već koriste toplinu ispuha (turbinu u najvećoj mjeri okreće ekspanzija vrućeg plina, a ne zalet plina poput vjetra koji pokreće vjetrenjaču). No, kako se traži svaka mogućnost konverzije energije u što čišće okretanje kotača, BMW je nastavio razvoj, uključivši u sustav rekuperacije energije i termoelektrične elemente (koji toplinske razlike elektrokemijskim svojstvima materijala pretvaraju u električnu struju).
